Publiko ne Croatia - Aktivitete Sociale edhe Defrime - 27 Feb 2017 05:00 - 2
U ovom članku ću pisati o klubu koji najviše volim nasvijetu, i koji me doveo do jedne vrste depresije
Za svakogLinekera, Gascoigna, Sheringhama, Kinga, Modrića,Bela, tu je uvijek istovremeno bio po jedan Soldada, Paulinha Rebrova, Dean Richardsa, tek toliko daizbalansira stanje (točnije sranje)...
Prije malo više od 10 godina jedan relativno nepoznati ruskitajkun, zaljubljen u engleski nogomet, želio je da postane vlasnik kluba iz
Londona. Ali Roman Abramovich nije uspio da s Levijem nađe zajednički jezik i
kupio je Chelsea umjesto toga. A sve ostalo je, što kažu, učiteljica života.
Da li sam postao depresivan
jer volim Tottenham ili sam nekad u mladosti zavolio Tottenham, pa je depresija
bila primjerena propratna pojava te ljubavi?
Ako treba tražiti baksuzan
klub, Tottenham to svakako je. Pijevci kao da posjeduju, gaje i ohrabruju umjetnost
da se uprskaju stvari kada se čini da ih je ne moguće uprskati. Da se izgube
bodovi protiv tri klase gorih ekipa: 2013. odigrali bi 2:2 protiv Wigana koji
je već ispao, 2012. smiješnih 1:1 protiv Aston Ville, uprkos „viktoriji“ koja
je trajala 45 minuta, ono legendarno trovanje hranom 2006... Da se dovede
golman Gomes koji će sam prodati najmanje 11 bodova u sezoni kada se
Tottenham bori za Ligu Prvaka, a da ne spominjemo i sve kikseve koji samo čudom
nisu doveli do gubitka bodova, kao crveni karton protiv Intera...
Tottenham ima čudne navijače: to su oni momci koji će uvijek veličati stil igre
i napadački mentalitet tima. Često je to imalo pokriće, ponekad i nije – kao i
pod Vilas-Boasom – a jednako često je to značilo da će se meč
završiti 7+, a Tottenham izgubiti...
Dodajte tu lošu sreću i povijesni osjećaj nepravde (stvarni ili fiktivni) i eto
recepta za višegodišnju tugu i inspiraciju za romane ispisane suzama...
Dvije su stvari mogle da stvarno preokrenu sudbinu Tottenhama, i Danijel
Levy je kriv samo za jednu. Prije malo više od decenije jedan relativno
opskurni ruski tajkun zaljubljen u engleski nogomet želio je da postane vlasnik
kluba iz Londona. Prijatelji su mu govorili da je Tottenham idealan, zbog
navijača, zbog tradicije, zbog rivalstva s Arsenalom, no Roman Abramovich nije
uspio da s Levyem nađe zajednički jezik i kupio je Chelsea umjesto toga. A sve
ostalo je, što kažu, učiteljica života.
Drugi razlog mnogo više boli iskrene navijače, uključujući i svakog Engleza
koji bez mnogo entuzijazma prati svoj nacionalni tim u Brazil. Ledley King,
čiji je testimonijal održan prije dvije godine
(danas je trener mladih u 21), bio je najdarovitiji centralni bek kojeg
je Engleska vidjela u posljednje dvije decenije – on je, čini se, i u ovom
stanju i pored dvije godine bez treninga, i dalje bolji od svih bekova koji su
dobili zlatnu pozivnicu za Svjetsko prvenstvo – i ko zna kako bi bio intoniran
ovaj tekst da je bio zdrav.
King je imao istrošenu hrskavicu na oba koljena, koja se ne regenerira, pa
je praktično strugao kost o kost posljednjih šest-sedam godina karijere. Bio
je, valjda, jedini nogometaš na svijetu koji je imao i dozvolu i ohrabrenje da
uopće ne trenira: tokom sedmice bi ležao kući ili se brčkao u bazenu Daniel
Levya, u petak bi desetak minuta lagano trčkarao s ekipom, da bi u subotu
ujutro pred utakmicu sam odlučivao da li igra ili ne. Ako bi izašao na teren,
koljena bi mu za svega poluvrijeme toliko natekla da bi otekline ne bi
splasnule ni narednih nedjelju dana.
I bilo je to dovoljno da bude najbolji: dok je menadžer bio Harry Redknapp,
Spursi su dobili tri četvrtine od 56 utakmica koje bi King počeo. Postotak
pobjeda u 98 utakmica koje je propustio bio je – 35 posto...
I onda za kraj famoznaprošla sezona, u kojoj utrku vode Leicester city (koji će osvoji titulu i
šokirati cijeli nogometni svijet i vjerojatno niti jedan klub ovako nešto neće
ponoviti slijedećih 20 godina) i Tottenham koji je bio isto ne očekivano jedini
protukandidat do kraja sezone. Tako blizu a tako daleko. Cijela liga (kvragu,
cijela zemlja) pa čak i određeno rukovodstvo engleskog saveza je navijalo za Leicester
te sezone (navijači Shouthamptona pjevali i navijali protiv svoga tima da
izgube) i protiv toga se jednostavno nije moglo
Ove godine, opet sve isto,Tottenham je trenutno drugi, 10 bodova iza vodećeg, uz nevjerojatan fijasko u
Europskoj ligi, Napokon smo dočekali sezonu u Ligi prvaka, nakon pustih 5
godina i razočaraju svoje navijače sa trčim mjestom u grupnoj fazi i odmah
ispadanje iz Europske lige. Imamo najboljeg strijelca u ligi (Harry Kane) koji
će i ove sezone prebaciti 20 golova u ligi, imamo najboljeg mladog igrača u
ligi, imamo najbolje asistenta u ligi imamo najbolju obranu u ligi, imamo
jednog od najboljih trenera u svijetu i ponekad nije dovoljno da se osvoji
titula nakon ogromnog posta (zadnji osvojili u sezoni 1960-1961) i kako mi se čini
i ove godine će da hara depresija
Please like, support and Subb ;D
Za svakogLinekera, Gascoigna, Sheringhama, Kinga, Modrića,Bela, tu je uvijek istovremeno bio po jedan Soldada, Paulinha Rebrova, Dean Richardsa, tek toliko daizbalansira stanje (točnije sranje)...
Prije malo više od 10 godina jedan relativno nepoznati ruskitajkun, zaljubljen u engleski nogomet, želio je da postane vlasnik kluba iz
Londona. Ali Roman Abramovich nije uspio da s Levijem nađe zajednički jezik i
kupio je Chelsea umjesto toga. A sve ostalo je, što kažu, učiteljica života.
Da li sam postao depresivan
jer volim Tottenham ili sam nekad u mladosti zavolio Tottenham, pa je depresija
bila primjerena propratna pojava te ljubavi?
Ako treba tražiti baksuzan
klub, Tottenham to svakako je. Pijevci kao da posjeduju, gaje i ohrabruju umjetnost
da se uprskaju stvari kada se čini da ih je ne moguće uprskati. Da se izgube
bodovi protiv tri klase gorih ekipa: 2013. odigrali bi 2:2 protiv Wigana koji
je već ispao, 2012. smiješnih 1:1 protiv Aston Ville, uprkos „viktoriji“ koja
je trajala 45 minuta, ono legendarno trovanje hranom 2006... Da se dovede
golman Gomes koji će sam prodati najmanje 11 bodova u sezoni kada se
Tottenham bori za Ligu Prvaka, a da ne spominjemo i sve kikseve koji samo čudom
nisu doveli do gubitka bodova, kao crveni karton protiv Intera...
Tottenham ima čudne navijače: to su oni momci koji će uvijek veličati stil igre
i napadački mentalitet tima. Često je to imalo pokriće, ponekad i nije – kao i
pod Vilas-Boasom – a jednako često je to značilo da će se meč
završiti 7+, a Tottenham izgubiti...
Dodajte tu lošu sreću i povijesni osjećaj nepravde (stvarni ili fiktivni) i eto
recepta za višegodišnju tugu i inspiraciju za romane ispisane suzama...
Dvije su stvari mogle da stvarno preokrenu sudbinu Tottenhama, i Danijel
Levy je kriv samo za jednu. Prije malo više od decenije jedan relativno
opskurni ruski tajkun zaljubljen u engleski nogomet želio je da postane vlasnik
kluba iz Londona. Prijatelji su mu govorili da je Tottenham idealan, zbog
navijača, zbog tradicije, zbog rivalstva s Arsenalom, no Roman Abramovich nije
uspio da s Levyem nađe zajednički jezik i kupio je Chelsea umjesto toga. A sve
ostalo je, što kažu, učiteljica života.
Drugi razlog mnogo više boli iskrene navijače, uključujući i svakog Engleza
koji bez mnogo entuzijazma prati svoj nacionalni tim u Brazil. Ledley King,
čiji je testimonijal održan prije dvije godine
(danas je trener mladih u 21), bio je najdarovitiji centralni bek kojeg
je Engleska vidjela u posljednje dvije decenije – on je, čini se, i u ovom
stanju i pored dvije godine bez treninga, i dalje bolji od svih bekova koji su
dobili zlatnu pozivnicu za Svjetsko prvenstvo – i ko zna kako bi bio intoniran
ovaj tekst da je bio zdrav.
King je imao istrošenu hrskavicu na oba koljena, koja se ne regenerira, pa
je praktično strugao kost o kost posljednjih šest-sedam godina karijere. Bio
je, valjda, jedini nogometaš na svijetu koji je imao i dozvolu i ohrabrenje da
uopće ne trenira: tokom sedmice bi ležao kući ili se brčkao u bazenu Daniel
Levya, u petak bi desetak minuta lagano trčkarao s ekipom, da bi u subotu
ujutro pred utakmicu sam odlučivao da li igra ili ne. Ako bi izašao na teren,
koljena bi mu za svega poluvrijeme toliko natekla da bi otekline ne bi
splasnule ni narednih nedjelju dana.
I bilo je to dovoljno da bude najbolji: dok je menadžer bio Harry Redknapp,
Spursi su dobili tri četvrtine od 56 utakmica koje bi King počeo. Postotak
pobjeda u 98 utakmica koje je propustio bio je – 35 posto...
I onda za kraj famoznaprošla sezona, u kojoj utrku vode Leicester city (koji će osvoji titulu i
šokirati cijeli nogometni svijet i vjerojatno niti jedan klub ovako nešto neće
ponoviti slijedećih 20 godina) i Tottenham koji je bio isto ne očekivano jedini
protukandidat do kraja sezone. Tako blizu a tako daleko. Cijela liga (kvragu,
cijela zemlja) pa čak i određeno rukovodstvo engleskog saveza je navijalo za Leicester
te sezone (navijači Shouthamptona pjevali i navijali protiv svoga tima da
izgube) i protiv toga se jednostavno nije moglo
Ove godine, opet sve isto,Tottenham je trenutno drugi, 10 bodova iza vodećeg, uz nevjerojatan fijasko u
Europskoj ligi, Napokon smo dočekali sezonu u Ligi prvaka, nakon pustih 5
godina i razočaraju svoje navijače sa trčim mjestom u grupnoj fazi i odmah
ispadanje iz Europske lige. Imamo najboljeg strijelca u ligi (Harry Kane) koji
će i ove sezone prebaciti 20 golova u ligi, imamo najboljeg mladog igrača u
ligi, imamo najbolje asistenta u ligi imamo najbolju obranu u ligi, imamo
jednog od najboljih trenera u svijetu i ponekad nije dovoljno da se osvoji
titula nakon ogromnog posta (zadnji osvojili u sezoni 1960-1961) i kako mi se čini
i ove godine će da hara depresija
Please like, support and Subb ;D
Financo
spage
