Pozdrav,

znam da sam novi u ovom svijetu ali želim započet s jednim malim projektom – novine Hrvatskih legendi. Ponosan smo narod koji ima povijest dulju, neobičniju i ljepšu nego mnogi drugi, i prava je šteta da se ona ne širi više među nama.

Priče koje ćete imati prilike čitati nisu moje autorske nego ih samo prepričavam kako osijetim potrebu. Nadam se da će one u svima nama probudit onaj pravi Hrvatski duh koji izaziva ponos, dobrotu i divljenje drugih. Cilj mi nije samo potaknuti ljude u ovome svijetu nego i van njega, da pričaju drugima o legendama Hrvatskog naroda.

Kako sam novi ovdje ne znam puno ali upravo smo izgubili regiju Istru i Kvarner, inače bih započea s legendarnim dolaskom Hrvata, ali ta priča će čekati neka druga vremena. Sada budimo Hrvatski duh i ne predajmo se.

            Istarska legenda o kraljeviću Marku

I dan danas u selima oko Pazina iispod Učke sačuvana je legenda kako ovaj narodni junak živi zazidan u ostacima napuštene Divičin-gradine nedaleko od sela Mandalenčići. Samo odvažni čovjek može se s njima susresti. Legenda ujedno objašnjava i kako je Marko uz pomoć vila postao tako snažan i odvažan.

Priča se da je Marko Kraljević živ uzidan u Divičin-gradu koji su zidale vile noseći u krilu kamenje ispod Učke, a putem su prele. Negdje pod Gračićem, nadomak sela Mandalenčići, zakukurijekali su pijevci i one su morale pustiti kamenje. Zbog toga nisu mogle pokriti grad i on tako i danas stoji.
Bilo je ljudi koji su pohodili zazidanog Marka Kraljevića u tom gradu. Imao je toliko velike obrve da su ih morali dizati željeznim vilama ako je htio gledati. Kada su se htjeli s njime poljubiti, morali su sebi na obraz lemeš staviti, a on je i njega probušio. Pozdravljajući se s njima, pružili bi mu umjesto ruke “crtalo” od pluga, a on ga je zgnječio kao tijesto i rekao: “Sad vjerujem da si čovjek mojega vremena.”
Pripovjeda se da je Marko Kraljević kao dječak pasao ovce po istarskim pašnjacima i među pastirima bio je najslabiji. Zato su ga oni tukli i progonili da im ovce vraća. Jedan dan dotjerao je stado na neku lokvu da ga napoji i opazio pokraj zida dvije zmije gdje spavaju. Marko brzo nasiječe granja i načini im hlad da ih sunce ne sprži. Kada su se ovce napojile, zmije se probudile i pretvorile u dvije lijepe djevojke, vile, zapitale su Marka tko im je hlad načinio. Kada im je odgovorio da je to bio on, zamoliše ga one da im svira na svoj mijeh, a one će plesati, Marko reče da bi rado svirao, ali se boji da će ovce dotle u štetu, a pastiri će ga zbog toga tući.
“Ne boj se Marko”, kažu vile, “tvoje će ovce same ovamo doći.” Kad je Marko vidio da se ovce doista okupljaju, počne svirati, a vile su plesale. Naplesavši se, zapitale su vile Marka neka kaže čime bi ga nagradile. On je zamolia za jakost da ga pastiri više ne uzmognu tući. Vile su mu jakost dale i otada se svi pastiri bojahu Marka.
 

Tomislav Đurić, Legende puka hrvatskoga


P.S. Ispričavam se unaprijed na gramatičkim i ostalim greškama. Mišljenja, kritike itd. su dobrodošle.