انتشار شده در Croatia - تعاملات اجتماعی و سرگرمی - 19 Dec 2017 12:41 - 26
Pozdrav svima,
Koliko god ski zvučalo, ova pjesma me baš proganja cijeli cjelcati dan i moram s njom početi.. Je da se žena udala za Pupovčevog malog, ali valjda nisam dovoljna 'Rvatina da se na nju zbog tog naljutim..
Ništa bez Vesne.. Sjetim se dana kad sam bio klinac i kad je žena bila strašan hit. Danas baš ne slušam radio, al često čujem di ju kolege s kata slušaju ili na poslu nekom dođe randomly na svemoćnoj youtube-ovoj playlisti..
Nego.. tako me nešto lupilo.. nemam pojma.. Dugo mi nije došla tako neka čudna melankolija u koju me uspije baciti ovakva pjesma ili poneka zalutala misao u menzi ili tramvaju..
Godinama stvari imaju svoj neki obični, ustaljen niz kad si klinac.. igraš se, zajebavaš okolo, pišeš zadaće, družiš se s ekipom, igraš igrice, živiš u nekoj idili koje nisi ni sam svjestan, a problemi kreni kad postaneš svjestan stvari oko sebe i količini propusta i grešaka koje čine oni u koje najviše vjeruješ. Prije nego se okreneš, završiš u tom čudnom svijetu odraslosti u koji su te stavili bez da su ti išta pametnoga rekli na vrijeme.. Izgubiš se.. Odplutaš sam od sebe..
Ne primjetiš niti najmanje kako je brzo to prokleto vrijeme prošlo, kolike su se ustvari goleme stvari izdogađale za tobom dok nisi ni bio svjestan koliko će ti te stvari značiti jednog dana kao uspomene..
U mom slučaju, nakon kakvog-takvog djetinjstva naglo je nastupila srednja, pa onda i taj neobični studentski život u kojem trenutno prebivam, ali za koji nisam potpuno siguran u smislu ''Am I doing it right?'', nekako mi se ne čini kao da mi je isto kao i drugim kolegama, domašima, suradnicima na poslu s kojima dijelim ovo sveučilište.. (začudo sav domski smještaj u zg, koliko sam skužio, ima isti IP tako da ispada da sam jedini lokalni domaš koji igra ova sranja, inače bi me dragi administrator počastio sa perma ban trakicom već prvi dan.. ili mu se možda ne da, šta ja znam..)
Mnogi su daleko financijski pokriveniji, ili barem obiteljski da imaju broj članova obitelji veći od broja 1 i da vide bližu rodbinu češće nego svakih 6-7 godina kad netko koga svejedno nisu obilazili premine.. ne znam, možda umišljam da je teško jer sam još nedavno izgubio onoga ko mi je barem znao reći: ''Sine, ništa se ti ne brini, sve ćemo mi to riješit, to je naša briga.'' i tko mi nije stigao reći sve što je mogao i želio, koji nikada ništa od nikoga nije tražio, netko koga je trebalo nagraditi medaljom za apsolutnu životnu skromnost, netko s kim sam bio jako daleko od ispričane priče, netko tko mi je uzet.. praktički otet previše brzo od jedne tihe ali uporne anomalije koja je odlučila reći njegovim plućima da više ne smije disati.. toliko brzo da ga nisam ni sada, nakon gotovo godinu dana, stigao oplakivati kako spada.. ali svaki prokleti put kad ga se sjetim stegne me tako žestoko oko srca da jednostavno ne mogu doći do daha...
Zar je sve moralo završiti tako..?
Ne znam..
Mnogi daleko više pate nego ja i nauživaju se svakakvih neugodnosti nesagledivih srazmjera, suoče se s time i nastave dalje.. A ja kao da sam nastavio nakon svega što se dogodilo, i opet se pasivno zavukao na ovaj glupi internet, nastavio tipkati gluposti, trollati koga stignem, svađati se oko nebitnih odluka sa kartičarima i boterima koji se vitlaju oko ove virtualne rupe koja ne vrijedi ni pišljiva boba.. umjesto da se suočim do kraja sa onime što sam proživio i što je iza mene ostalo..
Tako me bezosjećajnim učine ova mjesta, daju mi tu neku neobičnu iluziju, navedu me da radim te neke ekonomske ili vojne planove oko ničega koji nigdje nikome ništa ne vrijede niti će ikada vrijediti, da računam koliko koji bot može dati profita točno u gold preko reff linka u jednom danu... Pretvorim se u izvanzemaljca koji prestane biti svjestan svoje okoline, ljudi u njoj, briga i problema u njoj koji me čekaju da ih riješim i samo s time rastu i rastu u nedogled.. A ja lutam malo po malo.. po tom tunelu vremena.. ono teče sve brže i brže, samo se mijenjaju dan.. noć... dan... noć.. dan.. noć... tjedan.. mjesec..
Ne znam..
Prođu tjedni.. prođu i mjeseci.. opet nisam ništa postigao, opet nisam siguran hoću li uspjeti i jesam li uopće kalibar za to što se od mene u datoj situaciji traži..
Po svemu se osijećam kao najveći underdog što ne mora biti slučaj.. gura me dan, neke osnovne obaveze i sve.. mali planovi koji ne daju naznaku nećeg većeg.. ali dobro je, neću se žaliti, imam barem jednu osobu uz sebe koja je pristala biti uz mene bez obzira kako god bilo, i nisam ni sam svjestan koliko sam joj na tome zahvalan.. koliko je u tome što za mene čini potpuno nezamjenjiva i jedinstvena.. koliko me njena racionalnost nosi i pokušava probuditi iz ova čudna polu sna u koji sam se, vjerujem, uvelike i sam stavio.. u taj neki imaginarni kavez kojim zatvaram manje-više sav svoj potencijal..
Ne znam..
Čisto iz tog jednog razloga.. zbog postojanja te jedne jedine osobe u mom životu ne patim od totalne depresije. Po naravi nisam osoba prilagodljiva i žilava karaktera, ne liječim nikakve komplekse po igricama također (najiskrenije, stvarno serem u svakom postu koji napišem i za svaki se potrudim, teško je bit seronja, to sam nedavno shvatio, mora ti biti prirođeno inače bez neke veće inteligencije nema tu nekog kruha) i strašno sma pasivan.. Mogu reći da mi se posrećilo strašno da nađem tako nekog potpuno suprotnog navedenim osobinama i da s tom osobom mogu misliti na to famozno ''bolje sutra'' čak i kada mi dođe najteže..
I tako.. malo sam se ispisao čisto onako za dušu ovdje na ovom malom mjestu gdje to ionako nikom nije niti mora biti bitno, na mjesto gdje me tako i tako nitko ne pozna, gdje možda netko u ovim riječima ubije koju minutu svog vremena i zaluta na trenutak skupa samnom..
Jedan tako čudan i melankoličan osijećaj me je naveo da zaplivam u svoje misli i natipkam ovo.. možda me tu i tamo kakav sretan osijećaj nagne da krenem hrabrije u pravom smjeru i uzdignem se iz ovog, ne baš tako bajnog, perioda u životu jednog, možda ipak najprosječnijeg, studenta koji samo ne izlazi puno i strahuje hoće li ga koncentracija narušena intoksifikacijom kompom poslužiti za idući kolokvij..
Možda napišem još šta u budućnosti.. ali puno motivacije se pogubilo zadnjih mjeseci kada god bi planirao neki ozbiljniji članak osim troll preseravanja koje sam također pisao svake prijestupne..
Možda se odvažim na neke nove pokušaje probijanja iz ova čudna životna obruča u kojem sve moram razjasniti jedno po jedno bez džokera zovi, pola pola ili publike...
Možda ostanem na istome..
Ne znam...
Vaš,
Antimon (aka. killerwhale, botonjab, momcilo djujic, doktor franjo tudman, boturica i mnogi drugi..)
Koliko god ski zvučalo, ova pjesma me baš proganja cijeli cjelcati dan i moram s njom početi.. Je da se žena udala za Pupovčevog malog, ali valjda nisam dovoljna 'Rvatina da se na nju zbog tog naljutim..
Ništa bez Vesne.. Sjetim se dana kad sam bio klinac i kad je žena bila strašan hit. Danas baš ne slušam radio, al često čujem di ju kolege s kata slušaju ili na poslu nekom dođe randomly na svemoćnoj youtube-ovoj playlisti..
Nego.. tako me nešto lupilo.. nemam pojma.. Dugo mi nije došla tako neka čudna melankolija u koju me uspije baciti ovakva pjesma ili poneka zalutala misao u menzi ili tramvaju..
Godinama stvari imaju svoj neki obični, ustaljen niz kad si klinac.. igraš se, zajebavaš okolo, pišeš zadaće, družiš se s ekipom, igraš igrice, živiš u nekoj idili koje nisi ni sam svjestan, a problemi kreni kad postaneš svjestan stvari oko sebe i količini propusta i grešaka koje čine oni u koje najviše vjeruješ. Prije nego se okreneš, završiš u tom čudnom svijetu odraslosti u koji su te stavili bez da su ti išta pametnoga rekli na vrijeme.. Izgubiš se.. Odplutaš sam od sebe..
Ne primjetiš niti najmanje kako je brzo to prokleto vrijeme prošlo, kolike su se ustvari goleme stvari izdogađale za tobom dok nisi ni bio svjestan koliko će ti te stvari značiti jednog dana kao uspomene..
U mom slučaju, nakon kakvog-takvog djetinjstva naglo je nastupila srednja, pa onda i taj neobični studentski život u kojem trenutno prebivam, ali za koji nisam potpuno siguran u smislu ''Am I doing it right?'', nekako mi se ne čini kao da mi je isto kao i drugim kolegama, domašima, suradnicima na poslu s kojima dijelim ovo sveučilište.. (začudo sav domski smještaj u zg, koliko sam skužio, ima isti IP tako da ispada da sam jedini lokalni domaš koji igra ova sranja, inače bi me dragi administrator počastio sa perma ban trakicom već prvi dan.. ili mu se možda ne da, šta ja znam..)
Mnogi su daleko financijski pokriveniji, ili barem obiteljski da imaju broj članova obitelji veći od broja 1 i da vide bližu rodbinu češće nego svakih 6-7 godina kad netko koga svejedno nisu obilazili premine.. ne znam, možda umišljam da je teško jer sam još nedavno izgubio onoga ko mi je barem znao reći: ''Sine, ništa se ti ne brini, sve ćemo mi to riješit, to je naša briga.'' i tko mi nije stigao reći sve što je mogao i želio, koji nikada ništa od nikoga nije tražio, netko koga je trebalo nagraditi medaljom za apsolutnu životnu skromnost, netko s kim sam bio jako daleko od ispričane priče, netko tko mi je uzet.. praktički otet previše brzo od jedne tihe ali uporne anomalije koja je odlučila reći njegovim plućima da više ne smije disati.. toliko brzo da ga nisam ni sada, nakon gotovo godinu dana, stigao oplakivati kako spada.. ali svaki prokleti put kad ga se sjetim stegne me tako žestoko oko srca da jednostavno ne mogu doći do daha...
Zar je sve moralo završiti tako..?
Ne znam..
Mnogi daleko više pate nego ja i nauživaju se svakakvih neugodnosti nesagledivih srazmjera, suoče se s time i nastave dalje.. A ja kao da sam nastavio nakon svega što se dogodilo, i opet se pasivno zavukao na ovaj glupi internet, nastavio tipkati gluposti, trollati koga stignem, svađati se oko nebitnih odluka sa kartičarima i boterima koji se vitlaju oko ove virtualne rupe koja ne vrijedi ni pišljiva boba.. umjesto da se suočim do kraja sa onime što sam proživio i što je iza mene ostalo..
Tako me bezosjećajnim učine ova mjesta, daju mi tu neku neobičnu iluziju, navedu me da radim te neke ekonomske ili vojne planove oko ničega koji nigdje nikome ništa ne vrijede niti će ikada vrijediti, da računam koliko koji bot može dati profita točno u gold preko reff linka u jednom danu... Pretvorim se u izvanzemaljca koji prestane biti svjestan svoje okoline, ljudi u njoj, briga i problema u njoj koji me čekaju da ih riješim i samo s time rastu i rastu u nedogled.. A ja lutam malo po malo.. po tom tunelu vremena.. ono teče sve brže i brže, samo se mijenjaju dan.. noć... dan... noć.. dan.. noć... tjedan.. mjesec..
Ne znam..
Prođu tjedni.. prođu i mjeseci.. opet nisam ništa postigao, opet nisam siguran hoću li uspjeti i jesam li uopće kalibar za to što se od mene u datoj situaciji traži..
Po svemu se osijećam kao najveći underdog što ne mora biti slučaj.. gura me dan, neke osnovne obaveze i sve.. mali planovi koji ne daju naznaku nećeg većeg.. ali dobro je, neću se žaliti, imam barem jednu osobu uz sebe koja je pristala biti uz mene bez obzira kako god bilo, i nisam ni sam svjestan koliko sam joj na tome zahvalan.. koliko je u tome što za mene čini potpuno nezamjenjiva i jedinstvena.. koliko me njena racionalnost nosi i pokušava probuditi iz ova čudna polu sna u koji sam se, vjerujem, uvelike i sam stavio.. u taj neki imaginarni kavez kojim zatvaram manje-više sav svoj potencijal..
Ne znam..
Čisto iz tog jednog razloga.. zbog postojanja te jedne jedine osobe u mom životu ne patim od totalne depresije. Po naravi nisam osoba prilagodljiva i žilava karaktera, ne liječim nikakve komplekse po igricama također (najiskrenije, stvarno serem u svakom postu koji napišem i za svaki se potrudim, teško je bit seronja, to sam nedavno shvatio, mora ti biti prirođeno inače bez neke veće inteligencije nema tu nekog kruha) i strašno sma pasivan.. Mogu reći da mi se posrećilo strašno da nađem tako nekog potpuno suprotnog navedenim osobinama i da s tom osobom mogu misliti na to famozno ''bolje sutra'' čak i kada mi dođe najteže..
I tako.. malo sam se ispisao čisto onako za dušu ovdje na ovom malom mjestu gdje to ionako nikom nije niti mora biti bitno, na mjesto gdje me tako i tako nitko ne pozna, gdje možda netko u ovim riječima ubije koju minutu svog vremena i zaluta na trenutak skupa samnom..
Jedan tako čudan i melankoličan osijećaj me je naveo da zaplivam u svoje misli i natipkam ovo.. možda me tu i tamo kakav sretan osijećaj nagne da krenem hrabrije u pravom smjeru i uzdignem se iz ovog, ne baš tako bajnog, perioda u životu jednog, možda ipak najprosječnijeg, studenta koji samo ne izlazi puno i strahuje hoće li ga koncentracija narušena intoksifikacijom kompom poslužiti za idući kolokvij..
Možda napišem još šta u budućnosti.. ali puno motivacije se pogubilo zadnjih mjeseci kada god bi planirao neki ozbiljniji članak osim troll preseravanja koje sam također pisao svake prijestupne..
Možda se odvažim na neke nove pokušaje probijanja iz ova čudna životna obruča u kojem sve moram razjasniti jedno po jedno bez džokera zovi, pola pola ili publike...
Možda ostanem na istome..
Ne znam...
Vaš,
Antimon (aka. killerwhale, botonjab, momcilo djujic, doktor franjo tudman, boturica i mnogi drugi..)
تایید
Eva BraunDon Juan CorleoneAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzAinzspagespagespagespagespagespagespagespagespageKame SenninSKynet00SKynet00SKynet00SKynet00assecothe_passengerG A M E O V E RER0senseiMVJSMVJSKockicaKockicaKockicaKockicaTraktor TomyTraktor TomyTraktor TomyTraktor TomyTraktor TomyTraktor TomyTraktor TomyTraktor TomyskofjalokaskofjalokaskofjalokaskofjalokaskofjalokaVirus Jacklegija69legija69legija69legija69GAME OVERGAME OVERGAME OVERPraedatormuleMedoنظر ها (26)
Ovoliko da čitam ?
Živio ti meni Rvatino :-)
Najbolji članak ikada!
Antiša objasnio svaka čast o7
Svaki komentar je suvisan. Najbolji clanak.
Prema mom skromnom mišljenju šta god radio u životu, kojoj god situaciji se nađeš, koju god važnu odluku doneseš, donesi ju na vlastitu odgovornost. Pogledaj se u ogledalo i reci: https://youtu.be/6E2hYDIFDIU . Živio!
Sta je bre ovo?!!!
Rat i Mir 2deo ?
Ee zasluzio si balon pive
Ee zasluzio si balon pive
Odličan clanak,vjerujem da ga nije bilo jednostavno na pisat kao ni objavit(iako si skriven iza nicka)...čuvaj se!
I ako ne uspes posle fakulteta nigde da se zaposlis- preporucio bi ti da pocnes da se bavis pisanjem- a ako Gospodin da- da napises i neku knjigu!
Imas dara i talenta OD GORE, sto malo ko ima i dobije za ovakvo nesto.
Druze, brate, prijatelju...- samoa nastavi da koracas i nikada NE TRCI ( osim kada ti se za to otvore vrata),
jer postizati velike korake - moras prvo koracati malim koracima!
Sve na kraju(ako budes imam dovoljno strpljenja- i to sa samim sobom- ne sa drugima), dodje na svoje mesto!!!
Samo se postavlja pitanje-Da li znam kuda-zbog cega-zasto i da li sebe vidim tamo kuda sam krenuo!
Uzdravlje i samo NAPRED!
Spanish version?
Hvala vam na lijepim komentarima! o7
Ovo je prvi članak, koji je ovako dug, da sam ovde pročitao..
Ne znam šta da ti kažem, sretno i bori se 
sub4sub
s 20
Dan po dan, doci ce sve na svoje Samo pomalo, nem zurbe
Samo pomalo, nem zurbe
Na kraju će sve biti dobro.
Ako nije dobro, nije kraj.
Jednom melanholija, uvjek melanholija.....ali bit će, naravno, i puno sreće...al neće sama stič...morat češ se borit zanju...moja sreća došla je z decom....melanholija nije otisla, samo se vise ne mrzimo....blizu je, ali me na obican dan spominje da postoji....
*ali me na obican dan NE spominje da postoji (izvini greski)
citiram: Vaš,Antimon (aka. killerwhale, botonjab, momcilo djujic, doktor franjo tudman, boturica i mnogi drugi..)zavšen citat. khmm zaboravil si spomenuti da si moj referal )
) @skofja @BorKhan o7
Dobar o7
Taman na predavanju čitam ovaj tvoj članak, i moram reći da je ovo najbolji članak koji sam pročitao ikada... Drž se stari i samo naprijed o7
o7 10000x
Odlican clanak, svaka cast na osobnoj iskrenosti. Nisi jedini koji se slicno tako osjeca.
Cto nisam,slike pogledo vesnu ne slusam,al jes zenska mrak...zakljucak pederska posla :-D
Bravo mali.