Објавено во Serbia - Социјална интеракција и забава - 01 Jul 2022 11:53 - 0
18.8.1992 Razmjena. Ta riječ je često spominjana u našoj izbjegličkoj kući u Bileći. Tri i po mjeseca se samo o tome pričalo. Da li će je uopšte i biti..a možda više i nije živa...pričaju da su je bacili u jamu. Baba Mila se često zaplakivala i krila lice od nas. Majka u logoru,otac ko zna gdje je,brani našu kuću,dva mjeseca ga nismo vidjeli. Kad bi nas neko rasplakao baba bi nas branila riječima "ostavite ih na miru,oni su siročad" i prekorno bi ih pogledala. Tuge nije nedostajalo. Onda su naši protjerani iz doline Neretve,stigao nam je i otac u Bileću. Nismo više bili siročići. Imali smo njega. Nije bio isti,nekako se promijenio,tuga mu je izbijala iz očiju. Tad je krenula borba za mamu. U zanosu je prepričavao kako se svađao sa jednom ženom,predstavnikom Crvenog krsta,prezivala se Hartman. Izvadio bi čakiju i pričao kako joj je prijetio sa tim malim nožićem od 5 cm kako će je zaklati ako još jednom kaže kako njegova Olga nije u Dretelju. Tačnije tvrdila je da logor i ne postoji.Iz naše dječije perspektive to je bio baš mali nož,trebao je da zaprijeti sa većim. Nekoliko dana poslije tih prijetnji gle čuda...Olga je pronađena u Dretelju i stavljena je na spisak za razmjenu. Na ovoj fotografiji je žena koja je samo podsjećala na moju majku. Ovo je dijete-žena od 36g. Imala je manje od 50kg. Pričala je da je izgubila 16kg. Pored nje je Damjan,isto logoraš,ljubio je zemlju,našu Srpsku,slobodnu. Otac je čekao na mjestu razmjene i autobusom su stigli u Bileću. U gradu je tog dana bila velika gužva,svi su čekali nekoga svoga. Mnogi ih nisu dočekali. Ja sam sa braćom strpljivo stajala na trotoaru dok smo čekali majku i oca,bilo mi je tek 11. Zoran je napunio 12 a Miko nam je imao tek 4g. Krenuše autobusi da ulaze u grad,gomila se uskomešala. Odjednom iznad vozača autobusa vidim majku,trčim,hvatam se za vozačeva vrata i kroz otvoren prozor uhvatim majku za ruku koju je već ispružila. Sledećeg čega se sjećam kako nas grli i ljubi i mojih i njenih suza radosnica. Poslije sam primjetila kako je to samo sjenka od one žene. Mršavo,upalo lice,koščate ruke. Kaže da su se tek danas istuširali i da su im Crvenog krsta dali tu garderobu što je na njoj. Pod mišicom je nosila i zeleni mantil,u njemu je zarobljena. Još uvijek čuvam taj mantil,i dvije i pol godine nakon njene smrti. Primjetih bijele linije po noktima i uhvatih je za ruku da bolje pogledam. Upitah je onako dječije začuđeno šta joj je to a ona povuče ruke prema sebi,uplašeno i sa strahom u očima mi reče-zabijali su mi igle pod nokte! Srce mi raspuklo na hiljadu komada. Uplašila se da je ne povrijedim.Kad smo stigli u nas izbjeglicki stan ujna je pripremila bogat ručak. Nudili su mamu sa svim i svačim a ona...ona je samo rekla da joj daju hljeba! Hljeba je bila željna. Dobijali bi na dan samo jednu krišku. Ni io nije moj dječiji razum šta je sve doživjela i koje je muke pretrpjela samo zato jer se zvala Olga Draško. Dugo dugo nismo znali,krila je od nas to kao zmije noge jer po njenim riječima da smo to sve odmah saznali,kakvo bi nam djetinjstvo bilo? Poslije razmjene razne tv ekipe iz cijelog svijeta su tražile intervju od nje. Tata je hrabrio i zadovoljno isticao kako sad cijeli svijet zna za logor Dretelj,saznaće se istina. U suštini nikoga nije bilo briga,to su ipak samo Srpske žrtve. Mama i tata su se od tada sami borili za egzistenciju i sa troje djece uputili se u Višegrad. Ne sjećam se zašto baš tamo. Tata se zaposlio kao Javni tužilac a samo mjesec dana nakon logora mama je otišla u Dom zdravlja Višegrad bez ikakvih dokumenata,samo sa izbjegličkom legitimacijom i rekla da je ljekar i da je izbjegla iz Čapljine. Primili su je bez ikakvih suvišnih pitanja.Bilo je teško,još uvijek je rat trajao u okolini Višegrada.Trebalo im je ljekara. Česti su bili napadi muslimanskih ekstremista. Po selima su masakrirali civile,ni djecu nisu štedili. Prilazili bi tako blizu grada da je majka u džepu bijelog mantila nosila bombu. Ukoliko je opet uhvate da presudi i sebi i njima. Dijelila je sa narodom višegradskog kraja i sreću i tugu. Liječila ranjene. I niko nije dugo znao da je upravo izašla iz logora. Danas se nje tek rijetko ko sjeti,žene borca,žene heroja tog vremena. Niko ne zna koliko je puta išla da svjedoči..u Norvešku,Švedsku..Sarajevo. Mnogim 'zvjerima' kako ih je nazivala su presudili upravo zahvaljujući njenim svjedočenjima.U Hagu kad se sudilo osnivačima logora kao svjedok je i ona trebala da ide...ali vizu nije dobila. Kome je to smetala jedna Olga Draško? Sad su svi na slobodi,i oni i onih stotinjak što su je silovali. Ne zna im se broja. Mnogo nepravdi je moja majka pretrpila i poslije logora ali jedno je sigurno. Nikad se nije žalila,nikad. Godinama je bolovala,logor je ostavio posljedice ali samo fizičke. Psihički je bila neuništiva. Prije dva mjeseca sam tragično izgubila brata Zorana. O njemu,heroju bih tek mogla da pričam ali ne mogu. Previše je teško. Sreća pa roditelji nisu doživjeli smrt jednog od nas troje. U poslednjih pet godina izgubila sam pet najmilijih. Otac,majka a sada i moj Zoka. Carstvo im nebesko!Na njenoj sahrani naš dobri sveštenik Marko kojeg je ona izuzetno cijenila je rekao dok je stajao iznad njenog kovčega da stojimo iznad ćivota svetiteljke,mučenice. Ona to i jeste,mučenica. Ja ću ovu priču jednog dana ispričati svojoj djeci,kad porastu. Sad moraju da prožive svoje djetinjstvo.Pitanje je...da li samo moja djeca trebaju da znaju ko je bila Olga Draško? Volim te mama do neba💗 Čuvajte nas vas troje❤️
Preuzeto od Zorana Draško Поддржи
TBPTKOEctorasJereemYMeksikanac91
